BIRDMAN

141020_r25614-1200-756

Birdman je možda i najbolji film Aleksandra Gonzalesa Injaritua. Ako ne najbolji onda sasvim sigurno prvi na kojem izgleda kao da se Injaritu konačno malo zabavio. Ako ste pratili rad ovog neprikosnovenog režisera onda znate o čemu pričam. Ako ne znate dozvolite mi da vas podsjetim. Riječ je njegovoj “Trilogiji smrti” – “Pasji život” (Amores Perros, 2000), “21 gram” (21 grams, 2003), “Vavilon” (Babel, 2006) – te meni jednom od najdražih filmova, drami pod nazivom “Biutiful” (Biutiful, 2010). Složićete se sa mnom ako primijetim da nisu u pitanju filmovi najveselijeg tona. U poređenju sa svojim prethodnicima, Birdman ima gotovo komičnu atmosferu, iako je u pitanju film koji je daleko od komedije.

Priča prati Rigana Tomsona (Michael Keaton) zvijezdu superherojskog blokbastera Birdman s početka 90-tih. Danas, Rigan Tomson, izblijedjela slika nekadašnje sopstvene veličine, kroz premijerni rad na Brodveju živi u nadi da će ga novo djelo vinuti u zvjezdano nebo Njujorka.

_AF_6405.CR2

Za vrijeme probe na glavu jednog od glumaca (baš onog sa najmanje talenta) pada rasvjeta, što zapravo označava početak priče. Zamjena je hitna, vremena je malo a Vudi Harelson (Woody Harrelson) snima nove “Igre Gladi” (Hunger Games), Fasbender (Michael Fassbender) radi na novom “X-menu” (X-Men) dok je Robert Dauni Džunior (Robert Downy Jr.) zauzet snimanjem 5. dijela “Ironmena” (Iron Man). Na Riganovu i Džejkovu (Zach Galifianakis) sreću Majk Šajner (Edward Norton), veliko glumačko ime i bliski prijatelj Riganove glavne glumice Lesli (Naomi Watts), je slobodan.

Za one koji možda nisu shvatili Injarituovu ne toliko suptilnu šalu nabrajanja holivudskih glumaca, superheroja, sa A liste u ovoj sceni je činjenica da su apsolutno sva ova imena, u proteklih dvadesetak godina, direktno doprinijela kulturnom genocidu sa kojim se borimo danas, počevši sa Majkl Kitonom, pionirom ovog žanra koji je ujedno bio i prvi “Betmen” (Batman, 1989.) pa sve do “Nevjerovatnog Halka” (Incredible Hulk, 2008.) kojeg je glumio Edvard Norton. Da stvar bude još bolja, koristeći ovu činjenicu vrlo svjesno, Injaritu poseže za novom kako bi produbio igru lažnih i autentičnih identiteta tako što angažuje upravo Majkla Kitona i Edvarda Nortona da glume, ne svoj superherojske alter-egoe, nego iskarikirane prikaze samih sebe. Na taj način Injaritu vraća priču na početak i zatvara puni krug.

birdman-1

Majkl Kiton je baš kao i Rigan Tompson nekadašnja holivudska zvijezda koje se svi rado sjećaju ali koju svi manje više posmatraju sa određenom dozom sažaljena s obzirom da on nažalost i gotovo bez ikakvog objašnjenja nestaje sa scene pripadajući tako onoj grupi glumaca čija je karijera išla Ikarevom putanjom. Injaritu besramno koristi ovaj podatak dajući mu na važnosti tako što postavku filma stvalja upravo u ovaj kontekst. Na ovaj način, glavno sredstvo izražaja pa samim tim i konstruisanja priče postaje jedna tanka (gotovo nepostojeća) linija demarkacije između glumca i lika kojeg glumac igra a koju je stvorio Injaritu. Drugim riječima Injaritu stvara uzročno-posljedičnu vezu u kojoj Majkl Kiton (glumac) postaje Rigan Tompson (lik kojeg igra). I obrnuto. Kroz ovaj proces se u fiktivnog lika ulivaju osobine realne osobe dok se istovremeno u realnog osobu ulivaju osobine fiktivnog lika. To je postavka filma. Bez nje Birdman, film kakav poznajemo, ne postoji. Čitav ovaj mehanizam je stvoren sa isključivo jednim ciljem – da bi bio u službi ovog djela.

S druge strane imamo Edvarda Nortona koji kroz ulogu Majka Šajnera, nepodnošljivo arogantnog, gotovo nemogućeg za saradnju ali ekstremno talentovanog glumca, podsjeća publiku da ga je upravo ta reputacija koštala reprizne uloge Halka u “Osvetnicima” (The Avengers, 2012.) koju je na kraju ipak dobio Mark Rafalo (Mark Ruffalo). Pripisujući realne situacije (fiktivnim) likovima koje igraju glumci, glavni akteri realnih situacija koje im Injaritu pripisuje, je primjer intertekstualnosti i pastiša u svom najboljem izdanju.

michael-keaton-in-birdman-movie-4

Ono što ne smijemo zanemariti je da, pored ove sjajne postmodernističke igre sa tekstom (kroz scenario, režiju i glumu) zbog koje je Birdman sasvim zasluženo na listi jednog od najboljih filmova 2014, postoje tri dodatna i jednako važna aspekta ovog autorskog djela koja tome bezmalo doprinose. U pitanju su naravno maestralna fotografija Emanuela Lubeckog (Emmanuel Lubezki) kojoj kao nedjeljivi dio, u ovom konkretnom slučaju, pripadaju montaža (Douglas Crise, Stephen Mirrione) i scenografija (Kevin Thompson). Vjerovatno vam se u toku gledanja filma nakon određenog vremena učinilo da je ono što pratite zapravo jedan beskonačan kadar. Ako jeste, bili ste djelimično u pravu. Film je snimljen i smontiran tako da izgleda kao da je urađen u jednom dahu iako je u realnosti zapravo u pitanju niz kadrova koji su svi u prosjeku trajali od 10 do 15 minuta.

birdman-5

Kontinuitetu i besprekornoj fluidnosti kadrova je u velikoj mjeri potpomogla scenografija izgrađena po principu lavirinta (na tri nivoa) u kojoj se prostori različite namjene (a gotovo istog karaktera) baš kao i kadrovi, bez imalo napora, samo nižu jedan za drugim. Razlog ovakvoj scenografiji je tehničke prirode i veže se direktno na stvaranje iluzijje jednog kadra o kojoj sam maloprije govorila. Međutim, svi ovi prostori, sastavni dijelovi lavirinta, imali su za cilj samo jednu stvar – ispratiti psihičko stanje glavnog lika. Naime kako bi dolazilo do promjene u mentalnom stanju Rigana Tomsona tako bi se i prostor suptilno mijenjao zajedno s njim – hodnici bi postajali skučeniji, plafoni bi se spuštali, svjetlo zagušivalo – sve u cilju da dočara klaustrofobično stanje njegovog uma.

birdman-the-kitchen

S druge strane imamo scenografiju unutar scenografije (Riganova predstava) koja je samo još jedan dokaz koliko pažnje se zapravo pridavalo ovom aspektu filma. Kuhinja, kao centralni prostor predstave, je namjenski ispratila duh 1950tih, što uopšte nije iznenađjujuće kada se uzme u obzir da su upravo 1950te okarakterisane kao zlatno doba Brodveja, nagovještavajući tako Riganov spektakularni povratak. A kakav li je samo to povratak bio. Bravo!

Film Review Birdman

Birdman je jedinstven primjer pametnog meta teksta koji je vrlo vješto izbjegao zamku samozadovoljstva, pretencioznosti i mediokriteta u koju upadaju čak i najvještiji režiseri. Utisku jedne tečne i bez napora izvedene priče, ispričane komplikovanim sredstvima, dobrim djelom je doprinijela Injarituova sjajna glumačka postava i vještina njegove nevjerovatno talentovane tehničke ekipe predvođene Lubeckim i Tompsonom. Rezultat je bez sumnje jedan veliki, svevremeni film o kojem će se sasvim sigurno još dugo vremena pričati. A da li će Birdman dobiti etiketu filma koji je vratio Betmena u život, i na koliko dugo, ostaje još da se vidi.

10/10

 

Autor: Monika Ponjavić

Tekst napisan 23. 01. 2015. i objavljen na Filmskim recenzijama

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s